 |
 |
|
|
|
|
|
||
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
 |
 |
|
...Zaista, kažete li političaru ili lingvistu, ili čak bilo kojem prolazniku na ulici da je strah jedan od razloga zbog kojeg svijet ne rješava jezični problem, taj će vas pogledati kao da ste ludi. Prije svega, zato jer za dotičnog jezični problem naprosto ne postoji. "Engleski jezik to rješava, ili prevodioci". Osim toga, postoji li problem, jasno je da nikakve veze nema sa strahom. "Nitko se ne može bojati jezika. Kakva je to glupost?", reći će ta osoba. Ali mnogi strahovi su nesvjesni. Mi ih ne osjećamo, što je inače dobra stvar, jer bi bez toga život bio neugodan. No, ostaje činjenica da ti strahovi uzrokuju mnoga iskrivljenja i zastranjenja u našem načinu razumijevanja stvarnosti. Otkud jezik može izazivati strah? Opet iz više razloga. Npr. jezik je vezan uz naš identitet. Jednog dana u djetinjstvu mi smo postajemo svjesni da naša sredina govori ovaj ili onaj jezik, i da to određuje i nas, u odnosu prema ostalom svijetu. Ja pripadam ljudskoj grupi, određenoj jezikom kojeg ona govori. Dakle, u dubini moje psihe, moj jezik sam ja. Široka upotreba švicarsko-njemačkih dijalekata je jedan način da se kaže: evo tko smo mi, mi nismo Nijemci. Ili pogledajte kako reagiraju Flamanci ili Katalonci: "Ako netko progoni ili kritizira moj jezik, on progoni i kritizira i mene.". Mnogi ljudi imaju odbojnost prema esperantu, jer ga osjećaju jezikom bez određenog naroda, jezikom bez ljudskog identiteta, dakle on ili nije jezik, ili jest jezik, ali takav koji je lošiji od ljudskog, znači koji je u odnosu na prave jezike isto ono, što je robot u odnosu na prave ljude. A to plaši... |